Film & Umjetnost

"SUZA NA MEZARU", AUTOR MUGDIM GALIJAŠEVIĆ

Dana (nedjelja 17. okt.) u Zenici je odštampana knjiga Mugdima Galijaševića 'Suza ne mezaru'. Dvadeset i tri priče svojevrsno su svjedočenje o ponovljenim stradanjima ljudi na ovim prostorima. Bošnjaci su stalno na meti, pričaju šehidi autoru ove knjige, a njihova je krivica samo u tome što su Bošnjaci.
U izdavaštvu Bošnjaci.Net odštampana knjiga


"SUZA NA MEZARU", AUTOR MUGDIM GALIJAŠEVIĆ

Izdavač knjige je web magazin Bošnjaci.Net. Recenzenti su prof. dr. Ferid Muhić filozof, te novinar i pisac Muhamed Mahmutović. Predgovor je napisao prof. Ferko Šantić

Eto, dogodilo se da naš web magazin u kratkom vremenu bude izadavač još jednog romana. Šta o svom prvijencu kaže Mugdim Galijašević, koji je i sam s početka rata bio u policijskim formacijama, a zatim kao i drugi iz njegove branše borbu nastavio onako kako najbolje zna, perom:

- Želim da kažem da su osim mojih sagovornika - šehida, sevep nastanku ove knjige kolumnista Bošnjaka net prof. Ferko Šantić, glavni i odgovorni urednik magazina Esad Krcić i moj kolega, pisac Muhamed Mahmutović. Njima sam prvo kazao za svoju ideju. Pomogli su mi savjetima i stalno su me podupirali. I hvala im.

'Suza na mezaru' je ispisana u očima svakog Bosanca, Bošnjaka posebno. Jedinstvena je, kao i naša Bosna i Hercegovina. Suza je uvijek tu. I ne od jučer. 'Suzu na mezaru' hrabrošću, neviđenom ljubavlju prema svojoj domovini, porodici i želji da ih bez obzira na žrtve svojim životima zaštite, napisali su bošnjački šehidi.

Najhrabriji i najbolji među nama zaustaviše pomahnitalu aždahu. Mnogi su zauvijek ostali na tom putu života i smrti i zaslužili su trajno najdublje poštovanje svog naroda. Zbog onoga što su uradili, oni su Bošnjacima u amanet ostavili da u miru nastave borbu.

Suza na mezaru će uvijek biti. I onda kada nas ne bude. Priče o šehidima i njihovim sudbinama će se prepričavati i biti pravi put onima koji dolaze. Njihova djela obezbijedila su im vječnu zahvalnost naroda.

Mugdim Galijašević je rođen u Sarajevu. Profesionalni je novinar i već šest godina je urednik 'Avazovog' izdanja za inozemstvo. U bogatoj novinarskoj karijeri, prije više od trideset godina radio je kao novinar i urednik u tadašnjim 'Večernjim novinama', dugi niz godina u 'Oslobođenju' je bio urednik više rubrika. U minulom ratu jedno vrijeme je radio u Republičkom MUP-u BiH, kao portparol. Nekoliko godina je bio komentator za Deutche Welle iz Sarajeva. Dobitnik je više novinarskih priznanja.














Autor zbirke pripovjedaka 'Suza ne mezaru' Mugdim GALIJAŠEVIĆ: 'Suza na mezaru' je ispisana u očima svakog Bosanca, Bošnjaka posebno. Jedinstvena je, kao i naša Bosna i Hercegovina. Suza je uvijek tu. I ne od jučer. 'Suzu na mezaru' hrabrošću, neviđenom ljubavlju prema svojoj domovini, porodici i želji da ih bez obzira na žrtve svojim životima zaštite, napisali su bošnjački šehidi.



Svoj prvijenac 'Suzu na mezaru' autor je posvetio roditeljima, šehidima i njihovim porodicama.

Ova knjiga na svojevrstan način govori o stradanju Bošnjaka i teškom putu do slobode. Njima je najveći neprijatelj zaborav, pa neka ova knjiga pomogne da se to ne dogodi.

Izdavač: Bošnjaci.Net
Za izdavača Esad KRCIĆ

Predgovor
Prof. Ferko ŠANTIĆ

Recenzenti
Prof. dr. Ferid MUHIĆ, filozof
Muhamed MAHMUTOVIĆ, novinar i pisac

Lektor
Višnja GALIJAŠEVIĆ

Korice i DTP
Samir KAMENJAŠ

Ilustracije
Edin Alić

Štampa:
EMANET, Zenica
Knjigu naručite na e-mail: mugdimgalijasevic@live.com ili se obratite na redakcija@bosnjaci.net



Za ovu priliku poklanjamo čitaocima dio priče iz knjige:

Otac i sin


Polovina je jula 2010. Sve je utihnulo. Neka čarobna tišina koja govori onima koji dolaze da prouče Fatihu: Budite pažljivi, nemojte svojim glasom uznemiriti rahmetlije. Ovdje su šehidski mezari. Koliko njih, toliko i njihovih podviga. Ima ih svakakvog uzrasta, od djece do starijih ljudi.

Tužna vrba


U ćošku jedan mezar. I vrba iznad. Zovu je žalosna. Na ovom mjestu gdje je natkrilila ovaj mezar ne bi drugačije ime ni mogla imati. Tuga i žalost su njeno ime. Savila se ona pa svojim granama pravi hlad. U mezaru šehid. Zijo, sin Sadije i majke Nasihe.

Na nišanu piše ime Zijo, godina rođenja 1975. crta, pa godina pogibije 1993.
Uvijek me interesovala ona crta što je na nišanima odvajala datum rođenja od datuma ukopa. Šta ona može biti u životu jednog čovjeka. Većina bi rekla, ma hajde bogati. Crta kao crta. E, za mene nije.
Ova, recimo, na nišanu ovog šehida, meni je puno kazivala. Ona mi priča o Zijinih osamnaest godina života. Govori mi o njegovom rođenju, prvim riječima koje je kazao, nestašlucima i odlascima u pljačku komšijinih trešanja. Crta mi kazuje i o Zijinim jedva vidljivim brčićima s kojima se kao i svaki pubertetlija neizmjerno ponosio. O njegovim zaljubljenim pogledima užagrenih očiju u neku od svojih simpatija. Igranju lopte na male, snovima da će poput legendarnog Haseta s Čaršije postati fudbalska zvijezda.

Zatim ta malena crta kazivala mi je o njegovom odlasku s rajom Bosnu braniti, obećanju majci i ocu da će se čuvati. Crta mi veli da im je još kazao ''ako se zlo dogodi, ako me noćas pogodi ti ne plači, na lice stavi smijeh za ovaj grad nije umrijeti grijeh’.
Za majku Nasihu Zijin odlazak je bio pretežak. Majčino srce nije izdržalo.

Crta je nastavila da pripovijeda. Ljudi koji stanuju u blizini Kovača navikli su da svakog dana u jutarnjim satima sreću čovjeka u poznim godinama, kako teškim, a opet dostojanstvenim koracima lagano, jer brže ne može, odlazi na mezarje. Tamo je njegov Zijo. Njegov sin, njegov šehid, babin očinji vid, babina tuga što mu slama srce. Ali, moli Allaha da mu da snage i kuveta da uzmogne svom Ziji zijaret činiti i Fatihu učiti.

A kada starca noge više ne budu slušale, Zijo će mu halaliti. I tada će Sadija Svevišnjeg moliti da na onom svijetu nađe svoju Nasihu i svog sina. Samo je njih osim dragog Allaha imao.
Došavši do mezara, Sadija bi skinuo šešir pa bi iz plastične kese izvadio bocu s vodom i pokvasio nišan.

-Zijo sine, i danas je vreo dan. Brine me kako ćeš izdurat. Znaš, sine, stalno mi je na pameti onaj zlotvor što je nanišanio tebe umjesto mene. Da je ubio mene, halalio bi mu, a tvoj je život uzeo i njemu halala nema. Ja ljude ne mogu mrzit, ali taj tvoj ubica tjera me da podlegnem tom grijehu. Njega će stići Božija kazna.

-Nemoj babo ti sebe grist. Tako je izgleda moralo biti. Čuvaj se ti. Sam si. Ni majke više nema da pazi na tebe. Ja je k'o i ti ne mogu prežaliti. Nemoj dolaziti po ovoj vrućini, opasno je za starije i bolesne pogotovo. Zamolio bih te da odeš do mog jarana Kugle. Dolazio je redovno, a evo nema ga neko vrijeme. Ranjen je u borbi, pa se bojim za njega, veli Zijo ocu, pa još doturi:

-Znaš babo onu pjesmu Dine Merlina ja je često sam sebi ponavljam. Volio bih da sada mogu s tobom otići kući. Ali, u pjesmi je tačno kazano 'za ovaj grad nije umrijeti grijeh'. Jednom ćemo je vala zajedno otpjevat.

A gdje su danas Zijini jarani iz mahale. Mujo je ostao. Ranjen je kao i Kugla. Devera nekako s malom invalidninom. I za to malo crkavice morao je ići od kancelarije do kancelarije, od jednog do drugog doktora koji su kazivali koliko je teška njegova rana. A nisu ni znali da je najteža u njegovom srcu. Poginuli su mu brat i sestra, roditelji svisli od jada.

Zlaja, koji je najbolje igrao lopte, snašao se u Njemačkoj i tamo igra profesionalno u Bundesligi. Amir je odselio na Dobrinju. Mali, koji je bio uvijek malo ''problematičan'', našao se u zatvoru zbog nečega. Žuti ima svoju firmu i dobro mu ide prodaja polovnih auta. Edhem je pri kraju rata prestao biti 'vojnik sreće', negdje na bihaćkom bojištu.

Eto gdje su raja iz mahalske čete.
Nakon što bi proučio Fatihu sinu, Sadija je još dugo ostao uz mezar svoga Zije. Kao da se plašio da ode. Jer ko zna šta će biti sutra. Star je i bolestan. A ako ne dođe, Zijo će biti sam. Ma jok, kakvi sam, pomislio je oko njega su sve njegovi šehidi, a dolaze mu i njegovi jarani iz ulice. Oni što su ostali živi i što se nisu rasturili po svijetu.

Crta nastavlja da priča: Sadija i dan-danas dolazi na Kovače. Istina, sve je sporiji, koraci su mu sve teži. Ali, uporan je. Mora stići na mezarje. Tamo među nišanima čeka ga njegov Zijo.
Eto, sebi sam otkrio značenje crte. Bila uklesana, ili ispisana, kratka ili duga ona zna šta je njena zadaća. Tu je da umjesto nišana priča njegov život.

Tako njena priča o ocu Sadiji, majci Nasihi i sinu Ziji, mahalskoj četi u ratu i sada u miru nikada neće biti završena. I onda kada više ne bude Sadije i Zijinih ratnih drugova, crta će nastaviti da priča nikada do kraja ispričanu priču. Pored nišana na kojem se crta nalazi uvijek će biti onih koji će rado čuti njeno kazivanje.

Govoriće im i o tome kako su Otac, Sin i Majka opet zajedno.



Podijeli sa prijateljima
Share to Facebook Share to Twitter Stumble It Email This More...
Advertising