dr. Zlatko Hadžidedić
član Međunarodnog instituta IFIMES
Prije nekoliko dana, američki magazin Observer objavio je kolumnu pod naslovom
Putin-Proofing the Balkans: A How-To Guide, čiji autor je John Schindler, bivši
obavještajni analitičar u američkoj National Security Agency. U ovom članku autor
se zalaže za neka nova geopolitička preoblikovanja Balkana, koja zapravo nisu
nikakav novitet. Tačnije, ove ideje predstavljaju blijedu kopiju ideja koje su nedavno
objavljene u američkom magazinu Foreign Affairs, u članku pod naslovom
Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, bivši britanski diplomata
koji je služio kao šef britanskog diplomatskog predstavništva u Banja Luci i politički
sekretar britanske ambasade u Skopju. Less se tu zalaže za totalno preoblikovanje
državnih granica na Balkanu: zamišljena Velika Srbija bi trebalo da obuhvati
postojeći srpski entitet u Bosni i Hercegovini, ali također i cijelu međunarodno
priznatu Republiku Crnu Goru; Velika Hrvatska bi pripojila budući hrvatski entitet u
Bosni i Hercegovini; Velika Albanija bi trebalo da uključi i Kosovo i zapadni dio
Makedonije. Realizacija ovih velikodržavnih projekata, kaže Less, a Schindler sa slaže
s njim, na kraju bi dovela do trajnog mira i stabilnosti u regionu.
'Slobodni strijelci' za zamišljene velikodržavne projekte
Naravno, lako bi bilo ustvrditi da su i Schindler i Less sada samo 'slobodni strijelci',
čija tekstovi nemaju nikakve veze sa politikom njihovih nekadašnjih poslodavaca.
Međutim, problem je u tome što su izvjesni krugovi unutar vanjskopolitičkog
establishmenta i u Britaniji i u SAD, u njihovim brojnim inicijativama od 1990.
naovamo, mnogo puta zagovarali potpuno iste ideje koje se mogu naći u ova dva
članka, kao što je zaokruživanje zamišljenih velikodržavnih projekata – Velike Srbije,
Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnog puta ka trajnoj stabilnosti na
Balkanu, pri čemu bi nestanak Bosne i Makedonije predstavljao tek kolateralnu štetu.
Naravno, ove ideje su uvijek bile plasirane ispod površine zvanične politike, ali one
nikada nisu bile odbačene, kao što to jasno demonstrira i ova 'koincidencija' sa gotovo
istovremenim pojavljivanjem pomenuta dva članka u utjecajnim američkim
magazinima.
Koncept zaokruženih etnonacionalnih država uvijek stvara stalnu
nestabilnost
Prividno, ideje koje zastupaju Schindler i Less utemeljene su na plauzibilnoj
pretpostavci da eventualno neostvarivanje postojećih velikodržavnih projekata može
izazvati nacionalističke frustracije koje onda neprekidno stvaraju sve veću
nestabilnost u danoj oblasti. Međutim, kao što je historija jasno pokazala i na
Balkanu i u drugim dijelovima svijeta, takva pretpostavka nije ništa drugo nego puka
zamjena teza. Jer, sam koncept zaokruženih etnonacionalnih država jeste koncept
koji uvijek stvara stalnu nestabilnost gdje god on bio primijenjen, zbog toga što takve
'čiste' etnonacionalne teritorije nikako ne mogu biti stvorene bez primjene
ekstremnog nasilja nad 'neodgovarajućim' stanovništvom, uključujući tu i tehnike
koje su postale poznate pod nazivom etničko čišćenje i genocid. Logika 'rješavanja
nacionalnih pitanja' putem širenja etnički 'očišćenih' velikodržavnih tvorevina uvijek
je vodila ka permanentnoj nestabilnosti, nikada ka dugoročnoj stabilnosti. Prisjetimo
se samo kakve su bile posljedice pokušaja njemačke vladajuće oligarhije da stvori
takvu državu u Drugom svjetskom ratu. I pokušajmo samo zamisliti kakav bi bio
svijet da je njihov geopolitički projekt bio priznat i prihvaćen u ime 'stabilnosti', kao
što sada predlažu Schindler i Less u slučaju nekih drugih geopolitičkih projekata
zasnovanih na etničkom čišćenju i genocidu.
Ono što je posebno interesantno kada je u pitanju 'rješavanje nacionalnih pitanja' na
Balkanu jeste fleksibilnost (to jest, proizvoljnost) predloženih i realiziranih 'rješenja'.
Prvo su pobjednici u Prvom svjetskom ratu, među kojima su britanski i američki
zvaničnici zauzimali najistaknutija mjesta, zagovarali stvaranje zajedničke nacionalne
države Južnih Slavena na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Zatim, nakon više od
sedamdeset godina, Lord Peter Carrington, najdugotrajniji pripadnik britanskog
vanjskopolitičkog establishmenta, predsjedavao je još jednom međunarodnom
konferencijom, u Den Haagu, gdje je nadgledao disoluciju i podjelu jugoslavenske
federacije u ime 'rješavanja nacionalnih pitanja' između etnonacionalnih republika
koje su je tvorile. A zajedno sa portugalskim diplomatom José Cutileirom, Lord
Carrington je tada lansirao i prvi, predratni nacrt za etnonacionalnu podjelu Bosne i
Hercegovine (Plan Carrington-Cutileiro), ponovo u ime 'rješavanja nacionalnih
pitanja' između etničkih grupa koje žive u Bosni i Hercegovini, koji je napokon, uz
neke manje izmjene, zapečaćen na međunarodnoj konferenciji u Daytonu. I sada, tu
je još jedan plan za fragmentaciju balkanskih država, ponovo u cilju 'rješavanja
nacionalnih pitanja'. Ono što bi bilo dodatno potrebno jeste još jedna međunarodna
konferencija na kojoj bi se takav plan implementirao i verificirao, čime bi Balkan još
jednom bio naglavačke izokrenut. Stoga nikakvo iznenađenje ne predstavlja činjenica
da je takva konferencija o Zapadnom Balkanu već zakazana za 2018. godinu, upravo u
Londonu.
Ipak, kako se predloženo rasparčavanje Bosne i Hercegovine i Makedonije može
učiniti politički prihvatljivim i za stanovništvo Balkana i za cjelokupnu međunarodnu
zajednicu?
Balkanske države nemaju resursa i snage da vode otvoreni rat
Ono što je potrebno da bi se ostvario takav zadatak jeste scenario prema kojem bi se
alternativa rasparčavanju i pripajanju suverenih država činila još manje
prihvatljivom. Nije teško zamisliti da bi samo rat ili prijetnja ratom predstavljali
takvu, još manje prihvatljivu alternativu. Međutim, njena ostvarivost ograničena je
činjenicom da nijedna država na Balkanu nema kapacitete ni resurse – vojne,
finansijske, ili demografske – da punom snagom vodi otvoreni rat, i lideri ovih država
su dovoljno svjesni te činjenice da ni ne pomišljaju da takav rat izazivaju. U takvom
kontekstu, opcija koja preostaje jeste da se stvori atmosfera koja bi simulirala
neposrednu prijetnju ratom, putem konstantnog podizanja nacionalističkih tenzija
između, i unutar, država u regionu. Naravno, takve tenzije postoje još od 1990.
godine, ali bilo bi neophodno da se one akumuliraju u okviru dugoročne kampanje,
tako da se stvori privid predstojećeg regionalnog rata.
Zašto rastu i ko proizvodi tenzije unutar Bosne i Hercegovine i
Makedonije?
Simptomatično, nakon pojavljivanja Lessovog članka, i gotovo simultano sa
objavljivanjem Schindlerovog, tenzije unutar Bosne i Hercegovine i Makedonije su
počele da rastu. Ovaj ubrzani porast tenzija teško da se može odbaciti kao puka
koincidencija, s obzirom na činjenicu da je balkanske lidere lako okrenuti jedne
protiv drugih kad god prime signale, bez obzira da li su oni lažni ili istiniti, da glavni
globalni igrači razmatraju neko novo geopolitičko preoblikovanje regiona. S obzirom
da su ovi lideri već odavno naviknuti na to da podizanje međudržavnih i
unutardržavnih tenzija koriste kao sredstvo vlastitog političkog opstanka, vrlo je
vjerovatno da će oni biti u stanju da akumuliraju ove tenzije do takvog nivoa da će to
postepeno stvoriti privid predstojećeg rata u regionu. A dio te iste kampanje je
također i sistematsko širenje glasina, već uveliko prisutno širom Evrope, da je rat na
Balkanu neminovan i da će u svakom slučaju započeti tokom 2017. godine.
Simuliranje atmosfere neminovnog rata
U simuliranoj atmosferi neminovnog rata, radikalna geopolitička rekonfiguracija
čitavog Balkana, uključujući i rasparčavanje postojećih država koje su proglašene
disfunkcionalnim i njihovo konačno pripajanje zamišljenim velikodržavnim
tvorevinama, može lako postati politički prihvatljiva. Sve što je potrebno je da se, kao
jedine dostupne alternative, jedna pored druge stave ova 'miroljubiva' opcija i ona
fabricirana projekcija predstojećeg rata, i da se ponudi da ova prva bude
implementirana na posebnoj konferenciji, kao što je ona zakazana 2018. u Londonu.
Ono što je potrebno za implementaciju predložene geopolitičke reorganizacije
Balkana jeste da se svuda proširi percepcija da permanentni porast političkih sukoba
u regionu neminovno vodi ka obnovljenom oružanom sukobu. U takvom kontekstu,
sve predložene lažne teze o korisnosti geopolitičkog preoblikovanja Balkana mogu
lako steći određeni stepen legitimiteta, tako da konačno budu implementirane i
verificirane na predstojećoj londonskoj Konferenciji o Zapadnom Balkanu.
Naravno, ako bude tako, to može samo voditi ka daljem porastu frustracija i trajnoj
nestabilnosti u regionu i u Istočnoj Evropi, a to može samo voditi ka rastućoj
nestabilnosti u cijeloj Evropi. Možemo se samo zapitati – da li je to krajnji željeni cilj
onih koji promoviraju velikodržavne projekte na Balkanu kao navodni put ka
njegovoj stabilnosti?
Ljubljana, 8.maj/svibanj 2017
Međunarodni institut za bliskoistočne i
balkanske studije (IFIMES) - Ljubljana
Direktori:
Bakhtyar Aljaf
doc. dr. sc. Zijad Bećirović
Read More
