• Analiza - Odnosi Republika Turska - SAD: „Svećenički“ sukob SAD i Turske

    Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je pripremio analizu aktualnih odnosa između Republike Turske i Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Iz opsežne analize „Odnosi Republika Turska - SAD:„Svećenički“ sukob SAD i Turske“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove. 

    Odnosi Republika Turska - SAD:

     

    „Svećenički“ sukob SAD i Turske

     

    Odnosi između Turske i Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u periodu poslije Drugog svjetskog rata evoluirali su nakon 2.konferencije u Kairu decembra 1943.godine na kojoj su sudjelovali predsjednik SAD Franklin Roosevelt, premijer Velike Britanije Winston Churchill i premijer Turske İsmet İnönü i ulaskom Turske u Drugi svjetski rat na strani saveznika u februaru 1945.godine, čime je Turska osigurala mjesto osnivačke članice Ujedinjenih nacija (UN).

     

    Do 1941.godine, kod Roosevelta i Churchilla prevladavao je stav, da kontinuirana neutralnost Turske služi interesima saveznika za blokiranje sila Osovine od ostvarivanja strateških ciljeva na Bliskom istoku. Ali neke važne pobjede sila Osovine do kraja 1942.godine dovele su do toga da su Roosevelt i Churchill ponovo procijenili potrebu sudjelovanja Turske u ratu na strani Saveznika. Turska je tokom Drugog svjetskog rata održavala vojsku i zračne snage pristojne veličine i snage, a naročito je Churchill želio da Turci otvore novi front na Balkanu.

     

    Turska je konačno pristupila ratu na strani saveznika 23.februara 1945.godine, nakon što je na konferenciji na Jalti najavljeno da će u UN biti prihvaćene samo države koje su formalno bile u ratu sa Njemačkom i Japanom. Međutim do 1.marta 1945.godine Turska nije direktno učestvovala u vojnom sukobu, ograničavajući svoje učešće u snabdjevanju, logistici i nametanju političkih i ekonomskih sankcija državama Osovine.

     

    Teškoće sa kojima se Grčka suočavala nakon Drugog svjetskog rata u suzbijanju komunističke pobune, zajedno sa zahtjevima Sovjetskog saveza (SSSR) za postavljanjem vojne baze u turskom zalivu, potakle su SAD da objave Trumanovu doktrinu 1947.godine. Trumanova doktrina je američki vanjskopolitički plan o zaustavljanju komunizma, koji je uključivao značajnu ekonomsku i vojnu pomoć  Turskoj i Grčkoj uz garantiranje sigurnosti te dvije države. Ova podrška se manifestirala u operaciji Gládio (Gládio je ime tajne organizacije, koju je NATO postavio u Italiji poslije Drugog svjetskog rata protiv komunističke ekspanzije na zapadnu Evropu. Gládio je bio samo dio niza nacionalnih procesa uspostavljenih 1948.godine, gdje je projekat djelovao u mnogim zemljama NATO-a ili čak u neutralnim zemljama). Nakon što je učestvovala sa snagama Ujedinjenih nacija u ratu u Koreji, Turska je 1952. godine pristupila organizaciji Sjevernoatlantskog ugovora NATO.

     

    Tokom 1950-ih i 1960-ih godina, Turska je generalno surađivala sa drugim saveznicima SAD na Bliskom istoku (Iran, Izrael i Jordan) kako bi zadržala uticaj (Egipat, Irak i Sirija), koji su bili bliski Sovjetskom savezu. Tokom hladnog rata, Turska je bila važan dio jugoistočnog krila NATO-a. Od 1954.godine Turska je ugostila zračnu bazu İncirlik, važnu operativnu bazu zračnih snaga SAD, koja je odigrala ključnu ulogu tokom hladnog i zalivskog rata 1991.godine.

     

    Tursko-američki odnosi su realno ojačani pristupanjem Turske u Sjevernoatlantski savez NATO 1952.godine. Turska je postala zemlja sa drugom po veličini vojskom po broju vojnika u NATO-u nakon SAD. Za svoje bilateralne odnose su koristili čak termin „strateški saveznici“. 

    Ali njihovo savezništvo suočavalo se sa velikim krizama u proteklim decenijama, a neslaganje je često dostizalo zategnute faze tih odnosa. Ponekad zbog razlika i pogleda na određena pitanja, odnosi između dva saveznika dovodili su do smanjenja povjerenja na vrlo nizak nivo.

    Najznačajnije krize u tursko-američkim odnosima tokom proteklih decenija su:

    1. Kubanska raketna kriza 1962

    Kubanska raketna kriza je jedna od najvećih kriza u američko-turskim odnosima, a neki je vide kao početak „američke izdaje“ Turske i prve znakove ignoriranja turskih interesa od strane Washingtona, kao i početak opadanja povjerenja između dva saveznika. U oktobru 1962.godine izbila je tzv. „Kubanska raketna kriza“, sa napetostima između SAD i zapadne alijanse na jednoj strani i SSSR-a na drugoj strani, koji su dostigli vrhunac zbog postavljanja Sovjetskih raketa na Kubi, što je izazvalo krizu koja je umalo dovela do nuklearnog rata.

    Nakon što su tenzije dostigle vrhunac, kao rezultat tajnih pregovora, SAD i Sovjetski savez su postigle sporazum o obuzdavanju krize. Sovjetski savez je povukao svoje strateške rakete sa Kube u zamjenu za povlačenje strateških projektila SAD sa teritorije Turske. Povlačenje strateških raketa „Jupiter“ iz Turske izvršeno je tajno i  na vrhuncu vojnih tenzija. SAD su odluku o povlačenju strateških raketa donijele bez konsultiranja ili čak informiranja turske strane. Taj američki potez naljutio je Ankaru, koja je smatrala, da se taj potez u Turskoj razumije kao američka izdaja interesa Turske.

     

    1. Pismo predsjednika Johnsona 1964

    Nakon godina napetosti između Turske i Zapada, uopće uslijed povećavanja razlika između Turske i Grčke oko pitanja Cipra, američki predsjednik Lyndon Johnson poslao je snažno poruku turskom premijeru İsmetu Inönü prijeteći, da će napustiti američku vojnu prisutnost u Turskoj, ako Turska upotrijebi vojne snage na Cipru.

    U svom pismu je američki predsjednik Johnson zaprijetio, da Turska nema pravo da koristi američko oružje bez dogovora sa američkom administracijom i da će ukoliko Turska koristi ovo oružje i intervenira na Cipar uslijediti sankcije. To je značilo da ukoliko Turska bude napadnuta od strane Sovjetskog saveza, NATO neće braniti Tursku. Ovo su direktne i eksplicitne prijetnje dovele do eskalacije razlika između dvije zemlje. Turska je počela zbližavanje sa Sovjetskim savezom. Normalizacija odnosa sa SAD počela je po porazu premijera Inönü na izborima 1965.godine i promjene vlasti u Ankari.

     3. Zatvaranje vojne baze İncirlik 1974

    U jednoj od najvećih kriza između dvije zemlje u modernoj historiji, Turska je donijela odluku bez presedana, a to je jednostrano ukidanje svih vojnih sporazuma sa SAD i protjerivanje hiljade turskih vojnika i civila nakon odluke turske vlade da prenese kontrolu i suverenitet nad svim američkim vojnim bazama u Turskoj na Tursku vojsku. Taj potez uslijedio je kao reakcija na američku zabranu dostavljanja oružja Turskoj zbog turske invazije na Cipar 1974.godine. To je riješeno tek poslije tri godine kada je američka vlada povukla odluku o zabrani isporuke oružja Turskoj 1977.godine. Turci ovaj incident slave kao model suočavanja s  „arogancijom“ SAD.

     

    1. Operacija Kapuljača (Hood event) 2003

     

    Nakon američkog napada na Irak, 4.jula 2003.godine, grupa američkih vojnika uhapsila je grupu turskih vojnika, koji su radili u sjevernom iračkom gradu Sulaymaniyah, i odvela ih sa kapuljačama na glavama. Turski vojnici bili su saslušani od strane američkih oružanih snaga.

    Nakon 60 sati hapšenja, vojnici su pušteni pošto je Turska podnijela prigovor SAD. Američki sekretar za odbranu Donald Rumsfeld napisao je posebno pismo turskom premijeru Recepu Tayyipu Erdoğanu izrazivši žaljenje zbog incidenta. Incident je naštetio diplomatskim odnosima Turske i SAD i označava prekretnicu u odnosima između dvije zemlje. Iako je incident u SAD bio relativno slabo medijski pokriven, to je bio veliki incident za Turske medije, a mnogi građani to vide kao smišljenu uvredu turskoj vojsci.

     

    5. Vizna kriza 2017

      

    Ambasada SAD u Ankari 8. oktobra  2017.godine najavila je obustavu izdavanja  viza i pružanje konzularnih usluga u američkoj ambasadi i u konzulatima u Turskoj, „osim imigracijske vize“, i odmah je turska ambasada u Washingtonu odgovorili na potez SAD i sprovela slične mjere i obustavila odobravanje i izdavanje viza američkim građanima. Kriza je izbila poslije hapšenja Metina Topuza, zaposlenika američkog Generalnog konzulata u Istanbulu optuženog za „špijuniranje“, te njegove odnose sa organizacijom Fethullaha Gülena. Nakon višemjesečnih napetosti  dvije zemlje su postigle dogovor da riješe ovu krizu.

     

    6. Kriza pastora Brunsona 2018

     

    Usprkos hapšenju američkog pastora Andrewa Brunsona oktobra 2016.godine na osnovu optužbi za saradnju sa terorističkim organizacijama i sumnjama u njegovu ulogu u pokušaju državnog udara 2016.godine, američki predsjednik Donald Trump upravo je sada je aktualizirao i zaoštrio svoje zahtjeve prema Turskoj da ga odmah oslobodi usprkos pregovorima između dvije strane za postizanje dogovora o ovom slučaju.

     

    Datum 24.juni 2018

     

    Erdoğan je u prvom krugu pobijedio na predsjedničkim izborima sa 52,6% glasova. Ovom pobjedom  zemlja je prešla iz parlamentarnog sistema u predsjednički sistem, gdje je izvršna vlast koncentrirana u rukama predsjednika. Reakcija Bijele kuće bila je vrlo skeptična. Glasnogovornica Bijele kuće Sarah Sanders izjavila je „Podstičemo Tursku da poduzme korake za promoviranje demokratije“. US State Department  saopštio je da poštuje ishod predsjedničkih izbora u Turskoj.

     

    Datum 20.juli 2018

     

    Washington je odbio prijedlog za razmjenu imama Gülena sa protestantskim svećenikom Brunsonom, koji je 25. jula 2018.godine prebačen u kućni pritvor. Američki državni sekretar Mike Pompeo je rekao „Pozdravljamo ovu dugo očekivanu vijest, ali to nije dovoljno". Dan kasnije, predsjednik Trump je zatražio od Turske da odmah oslobodi svećenika, upozoravajući da su SAD spremne da uvedu „velike sankcije“ Turskoj. Nekoliko dana kasnije, Erdoğan je optužio da u  Washingtonu razmišljaju  po  „misionarskom cionističkom“ mentalitetu.

     

    Datum 1.august 2018

     

    SAD su nametnule sankcije ministrima unutarnjih poslova i pravosuđa Turske nakon što su ih optužili da igraju ključnu ulogu u zadržavanju i pritvaranju svećenika Brunsona. U javnosti se stvara privid da su SAD i Turska u tzv. „svećeničkom“ sukobu zbog dva svećenika, pastora Brunsona i imama Gülena. Ipak, odnosi između SAD i Turske su puno kompleksniji i isprepleteni, a pogotovo u kontekstu novih geopolitičkih i geostrateških promjena u svijetu.

     

    Datum 10.august 2018

     

    Predsjednik Trump najavio je povećanje carine na uvoz čelika i aluminijima iz Turske na 50% i 20% i napisao na twitteru „Naši odnosi s Turskom u ovom trenutku nisu dobri“.

    Turska lira je odmah u jednom danu izgubila 16% svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Erdoğan je govorio o „ekonomskom ratu“ i pozvao Turke da podrže svoju valutu razmjenom bilo kakvih stranih sredstava plaćanja, koja imaju u posjedu u turske lire i da je „Ovo je nacionalna borba“.

     

    Datum 11.august 2018

     

    Erdoğan je upozorio da će Turska potražiti „nove prijatelje i saveznike, osim ako Washington ne počne da poštuje suverenitet Turske“ i da „Pogrešno je prijetiti Turskoj zbog pastora“, i dodao „Stidite se, i sram vas bilo što zamjenjujete strateškog partnera u NATO-u za svećenika".

     

    Turska je samo još jedno poglavlje u Trumpovim zategnutim odnosima  sa svijetom pa čak i sa najbližim saveznicima (Kanada, Njemačka, Italija). Sadašnja događanja su jednim dijelom posljedica pasivnog bavljenja globalnim problemima tokom američke administracije predsjednika Baracka Obame. Radikalne odluke predsjednika Trumpa su pokušaj da SAD vrati posebno mjesto, koje su imale kao velesila nakon Drugog svjetskog rata i koje je ozbiljno bilo ugroženo nekim Obaminim postupcima. Trump je sa svojim zadnjim potezima ispunio svoj izborni slogan i obećanje  „America first“.

    Iako je nedavni sukob između zvanične Ankare i Washingtona izgledao kao spor oko zatočenog svećenika, problem datira još od Obamine administracije. Problem je u američkoj potpori prokurdskim demokratskim silama Sirije (SDF) i pokretu svećenika Gülena. Hladne reakcije američke administracije na državni udar u Turskoj 15. jula 2016.godine su potpuno naštetile odnosima dva saveznika.

     

    Bez Turske teško održavati stabilan svjetski poredak

     

    Generalno odnosi SAD sa Turskom su u oscilaciji od dolaska stranke AKP na vlast u Turskoj 2002.godine. Odnosi između dvije zemlje su bili u krizi, sa vremena na vrijeme, zbog promjene prirode odnosa nakon završetka hladnog rata. Pogled Turske na njen položaj i ulogu u regionu i svijetu promijenio se. Tamo gdje Washington ne uzima u obzir promjene i interese u turskoj politici i namjere Ankare da vanjskopolitičke odluke donese nezavisno od SAD, uglavnom nisu u interesu SAD.

     

    Ove i druge krize kao što je Sirijska kriza dovele su Tursku u situaciju da se približava Rusiji, sa kojom surađuje mimo SAD po sirijskom pitanju „Astana talks 2017“ u kojem je Turska sa Rusijom i Iranom dogovorila zone de-eskalacije bez SAD i konačno su tako uništeni razgovori u Ženevi gdje su SAD imale važnu ulogu u tim razgovorima pod pokroviteljstvom UN. Potpisivanje strateškog sporazuma sa Moskvom o nabavci protuzračnih sistema S-400 i suradnja na izgradnji ruskog nuklearnog reaktora u Turskoj su bili samo kap koja je prelila čašu.

     

    Američka podrška Turskoj neće izostati, jer ti odnosi su snažni na različitim razinama, bez obzira na pogoršanje bilateralnih odnosa Turske i Washingtona, Turska ima ključnu ulogu za SAD.

    Bez Turske, teško je održavati stabilan svjetski poredak na temelju američkih pravila i nastaviti uspješnu politiku za suzbijanje kaosa na Bliskom Istoku i Balkanu posebno. Sa izuzetkom Turske, nema ni jedne muslimanske države, koja može poslužiti kao most prema zapadnom svijetu. Nema sumnje, tursko-američki odnosi su se promijenili, a to zahtijeva od SAD i Turske, da daju međusobne ustupke na bazi historijskog prijateljstva i savezništva dvije države u interesu mira i stabilnosti u svijetu, a na postojeću krizu odnosa treba gledati kao prolaznu ljetnu oluju u njihovim odnosima i nikako drugačije.

     

    Ljubljana, 16. august 2018                                  

    Read More

  • Turkey's Erdogan declares referendum victory, opponents plan challenge

    President Tayyip Erdogan declared victory in a referendum on Sunday to grant him sweeping powers in the biggest overhaul of modern Turkish politics, but opponents said the vote was marred by irregularities and they would challenge its result.

    Turkey's mainly Kurdish southeast and its three main cities, including the capital Ankara and the largest city Istanbul, looked set to vote "No" after a bitter and divisive campaign.

    Erdogan said 25 million people had supported the proposal, which will replace Turkey's parliamentary system with an all-powerful presidency and abolish the office of prime minister, giving the "Yes" camp 51.5 percent of the vote.

    That appeared short of the decisive victory for which he and the ruling AK Party had aggressively campaigned. Nevertheless, thousands of flag-waving supporters rallied in Ankara and Istanbul in celebration.

    "For the first time in the history of the Republic, we are changing our ruling system through civil politics," Erdogan said, referring to the military coups which marred Turkish politics for decades. "That is why it is very significant."

    Under the changes, most of which will only come into effect after the next elections due in 2019, the president will appoint the cabinet and an undefined number of vice-presidents, and be able to select and remove senior civil servants without parliamentary approval.

    There has been some speculation that Erdogan could call new elections so that his new powers could take effect right away. However, Deputy Prime Minister Mehmet Simsek told Reuters there was no such plan, and the elections would still be held in 2019.

    Erdogan himself survived a failed coup attempt last July, responding with a crackdown that has seen 47,000 people detained and 120,000 sacked or suspended from their jobs.

    In Ankara, where Prime Minister Binali Yildirim addressed cheering supporters, convoys of cars honking horns clogged a main avenue as they headed toward the AK Party's headquarters, their passengers waving flags from the windows.

    But opponents questioned the validity of the vote, calling for a recount and challenging a last minute decision by the electoral authorities to allow ballots to be counted that were not stamped by election officials.

    The head of the main opposition Republican People's Party (CHP), Kemal Kilicdaroglu, said the legitimacy of the referendum was open to question. His party said it would demand a recount of up to 60 percent of the votes.

    The chairman of the electoral board said the decision to allow unstamped ballots to be counted was not unprecedented, as the government had allowed such. In some affluent neighborhoods in Istanbul, people took to the streets in protest while others banged pots and pans at home - a sign of dissent that was widespread during anti-Erdogan protests in 2013.

    In Istanbul's Besiktas neighborhood, more than 300 protesters brought traffic on a main street to a standstill, a Reuters cameraman at the scenesaid. In Ankara, scuffles between AK Party and opposition supporters broke out near the headquarters of the CHP.

     

    EUROPEAN UNEASE

    Turkey's lira firmed to 3.65 to the dollar in Asian trade following the referendum, from 3.72 on Friday.

    European politicians, however, who have had increasingly strained relations with Turkey, expressed concern. The European Commission, the executive body of the European Union, said the close result meant that Ankara should seek "the broadest national consensus" in implementing the vote.

    Relations hit a low during the referendum campaign when EU countries, including Germany and the Netherlands, barred Turkish ministers from holding rallies in support of the changes.

    Erdogan called the moves "Nazi acts" and said Turkey could reconsider ties with the European Union after many years of seeking EU membership.

    Former Belgian prime minister Guy Verhofstadt, who heads the liberal group of MEPs in the European Parliament, said Erdogan needed to change course, noting the result was very tight. "If Erdogan persists, EU should stop accession talks," he said.

    Manfred Weber‏, leader of the center-right grouping tweeted: "No matter the result: with his referendum Pres. Erdogan is splitting his country."

    After the vote Erdogan repeated his intention to review Turkey's suspension of the death penalty, a step which would almost certainly spell the end of Ankara's EU accession process.

    Further deterioration in relations with the European Union could also jeopardize last year's deal under which Turkey has curbed the flow of migrants - mainly refugees from wars in Syria and Iraq - into the bloc.


    "This is our opportunity to take back control of our country," said self-employed Bayram Seker, 42, after voting "Yes" in Istanbul.The referendum has bitterly divided the nation. Erdogan and his supporters say the changes are needed to amend the
    current constitution, written by generals following a 1980 military coup, confront the security and political challenges Turkey faces, and avoid the fragile coalition governments of the past.

    "I don't think one-man rule is such a scary thing. Turkey has been ruled in the past by one man," he said, referring to modern Turkey's founder Mustafa Kemal Ataturk.

    Opponents say it is a step toward greater authoritarianism.

    Erdogan and the AK Party enjoyed a disproportionate share of media coverage in the buildup to the vote while the leaders of the pro-Kurdish People's Democratic Party (HDP), which opposes the changes, have been in jail for months.

    "I voted 'No' because I don't want this whole country and its legislative, executive and judiciary ruled by one man," said Hamit Yaz, 34, a ship's captain, after voting in Istanbul.

    Proponents of the reform argue that it would end the current "two-headed system" in which both the president and parliament are directly elected, a situation they argue could lead to deadlock. Until 2014, presidents were chosen by parliament.

    The government says Turkey, faced with conflict to the south in Syria and Iraq, and a security threat from Islamic State and PKK militants, needs strong and clear leadership.

     

    The package of 18 amendments would give the president the authority to draft the budget, declare a state of emergency and issue decrees overseeing ministries without parliamentary approval.

    Read More

Analiza - Odnosi Republika Turska - SAD: „Svećenič...
22 Aug 2018 18:39Analiza - Odnosi Republika Turska - SAD: „Svećenički“ sukob SAD i Turske

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redo [ ... ]

UZBUDLJIVA ISTRAŽIVAČKA PUTOVANJA 2018.-2019.
18 Jul 2018 17:46UZBUDLJIVA ISTRAŽIVAČKA PUTOVANJA 2018.-2019.

    Dr. Semir Osmanagić, Sea of Galilee, Izrael UZBUDLJIVA ISTRAŽIVAČKA PUTOVANJA 20 [ ... ]

Talenti iz Amerike na radaru NS/FS BiH: Počeo fudb...
23 Jun 2018 15:57Talenti iz Amerike na radaru NS/FS BiH: Počeo fudbalski kamp u Chicagu, učetvuje 130 mladih fudbalera

  U Chicagu je sa radom danas počeo četverodnevni  Treći po redu BALKAN SOCCER CAMP, na koje [ ... ]

London: Nemilosrdnom ubici mladog Bosanca Samira D...
13 May 2018 10:02

  Zbog ubistva dizajnera  Samira Draganovića (23)  porijeklom iz Ključa, koje se dogodilo 5 no [ ... ]

Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)...
17 Sep 2017 13:31Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije

Kolinda Grabar-Kitarović (HDZ), predsjednica Republike Hrvatske (RH) posljednjih nekoliko mjeseci [ ... ]

Other Articles

Search