Pise: Jovica Letic Akademici, dusebriznici naroda, jos davno poceli su se baviti urbanizmom jedne zemlje, postavivsi tezu da je svaki trag srpske stope dovoljna argumentacija za izdavanje gradjevinskih dozvola u stvaranju svetih srpskih zemalja. Krvavi gradjevinski pir, potpomognut skupocjenom oklopnom masinerijom za rasciscavanje terena za radove, (masinerijom koju su platitli i oni na cijoj je zemlji trebala otpoceti bespravna gradnja) mogao je da pocne, uz budni nadzor akademsko-arhitektonskog ureda. Vremenom, morbidni planovi i krvave skice pocele su se na terenu urusavati, kao i bolesni snovi nalogodavaca o velikom etnickom kompleksu, ali histerija neimara zla i destrukcijski potencijal vise se nije mogao nicim zaustaviti i on je bjesomucno pretvarao zemlje u pepeo, prah i krv nevinih. Izgradili su se teski zidovi mrznje, zidovi srama i zidovi placa. Za ocekivati je bilo da ce ovaj suludi projekt smrti biti zaustavljen, da ce jedna mracnjacka arhitektonska vizija biti definitivno porazena i zgazena, jer istorija gradnje uci da samo na greskama sticemo mogucnost da vizije ucinimo kreativnim i vrijednim ostvarenja. R.S., najmarljivi neimar, nastavlja bespravnu gradnju ugradujuci u temelje kosti, lobanje upucane u potiljak i leseve, koristeci rigidni fasizam kao armaturu i zlo kao vezivno tkivo. Temelji su izgradjeni i R.S. zahtijeva da se za njih dobije uredna gradevinska dozvola. Mocnici iz visokog ureda za arhitekturu svijeta, navikli da tudju zemlju uvijek gledaju kao na vlastito katastarsko pravo, bilo da ga zaposjednu privremeno ili trajno, izdaju tapije i gradnja najrobatnije stracare vijeka mogla je da pocne. Kuca je proglasena simbolicno jednim od pocetaka mira, ta ista kuca po kojoj hodaju opunomocene aveti smrti sa papirima za stanarsko pravo i duhovi prognanih, kojima nikakva istinska prava pred slijepim urbanizmom nisu mogla pomoci. R.S., poslije vise od jednog desetljeca bivstvovanja u izmisljenoj istorijskoj stracari, mocnoj samo kao sramotni, posljednji bastionom izgradjenog fasizma na tlu regije koja sanja velike snove, morat ce, ipak, jednom biti sankcionirana za svoju bespravnu gradnju. Medjutim, opravdano je strahovati da ce iza lako rusljive, sklepane i ruzne kucurine ostati, negdje u travi i korovu koji ce izrasti, tesko urusljivi temelji na kojima ce R.S izgradivati nevidljive mitomanske staklenike. Ispod njih ce naivna djeca slusati kako okorjele zlocinace cini herojima gradjevinskog rada, a samu izgradnju zlocina kao veliko djelo jednog neimarskog sna. Podzemnim hodnicima, bauljajuci katakombama mraka, pravoslavni dusebriznici opskrbljavat ce iz nepresusnih crkvenih rezervoara ove iste sulude snove uvijek istom hranom, da zasite snove o svetoj zemlji i gradnji po svaku cijenu. Moze li neko izvesti ovu djecu ispod jednog tesko vakumiranog stakla, udaljiti ih od ove uklete kuce i nauciti da pogledaju sav taj beskrajni prostor oko njih, prostor koji ce im pomoci ozdravljenju i ociscenju od nezdrave prasine koju su im u pluca i mozak, svojim rusilackim alatkama, darivali ocevi? KOMENTAR: Gosp. Letic uredjuje i svoju web stranicu www.jovicaletic.com