Pise: Dr. Fra Drago Bojic Preneseno sa web stranice domaljevac.com Zahtjev za uspostavljanje hrvatske teritorijalne jedinice samo je nastavak hercegbosanske politike, cije su zlo mnogi bosanski Hrvati iskusili u ratnim vremenima, kada su izdani, prodani i prognani iz svojih zavicaja. Zazivanjem nove Herceg-Bosne taj se monstruozni projekt želi provesti do kraja. U povijesti hrvatskog naroda, prepunoj nesretnih i tragicnih epizoda kao posljedice vlastite gluposti, zabluda i krivnje, dvije su najmracnije i one ce kako u opcoj povijesti tako i u kolektivnom sjecanju ovoga naroda ostati zapamcene po zlu koji su pripadnici ovoga naroda ucinili drugima, ali i samima sebi. Prva se dogodila u vrijeme Drugog svjetskog rata u ustaškoj Endehaziji, a druga, po svojim posljedicama i kolicini ucinjenog zla iako manje strašna u devedesetim godinama u okviru paradržavne tvorevine Herceg-Bosne. I dok se danas Endehaziju i ustaški režim medu Hrvatima priznaje kao zlocinacki režim, s cime se doduše ne slažu neki politicki i klerikalni desnicarski i proustaški orijentirani krugovi, Herceg-Bosnu se još uvijek doživljava kao nepravedno dokinutu hrvatsku teritorijalnu jedinica koja je nastala da bi obranila Bosnu i Hercegovinu i štitila interese hrvatskog naroda u ovoj zemlji. Iako je o Herceg-Bosni, hrvatskom projektu zla devedesetih godina, za koje je u meduvremenu optuženo cjelokupno ondašnje rukovodstvo cemu je smrcu izmakao njezin glavni ideolog, gotovo sve receno, cini se kako uvijek iznova valja podsjecati na njezin zlocinacki karakter. Valja to ciniti pogotovo zato što se u kontekstu sadašnjeg zahtjeva hrvatskih politicara za federalnom jedinicom, ponovno pokušavati oživjeti ta ideja, ako ne baš posve ista, a ono u tom istom duhu. Ideja o ponovnom oživljavanju Herceg-Bosne krece kao i onda iz Hercegovine i ondje je najsrdacnije pozdravljena, a na nju kao i onda opet nasjedaju politicki neprosvijeceni i zapušteni bosanski Hrvati. Pri tome, Herceg-Bosna nije mrska ni predstavnicima Crkve, hercegovackog i bosanskog dijela, za koju se neki od njih cude „zašto je Hrvatska toliko inzistirala da mora odumrijeti.“ Stoga treba još jedanput podsjetiti, za one koji brzo zaboravljaju i fabriciraju povijest, bez želje za suocavanjem s vlastitim zlom i bez imalo pijeteta prema žrtvama zlocina koji su se u sklopu te nakaradne paradržavice dogodili, da je Herceg-Bosna nastala u okviru srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine, s ciljem humanog preseljenja nehrvata s hercegbosanskog teritorija i potpunog iskorjenjivanja bosanskih Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta, u cemu je i u jednom i drugom slucaju velikim dijelom i uspjela. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, kasnije preimenovana u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu rezultat je dogovora izmedu Tudmana i Miloševica, što je predsjednik svih Hrvata najbolje formulirao još na Silvestrovo devedesetprve u intervju hrvatskim medijima: „To [prekid hrvatsko-srpskih sukoba] se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. (…) U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan nacin, na nacin kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi Muslimani imali vecinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon zona izmedu Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.“ Rijeci prvog hrvatskog predsjednika od kojih ga još i danas mnogi pokušavaju ekskulpirati, i politicke i vjerske elite, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, treba uvijek iznova ponavljati, jer one predstavljaju s najviše instance izrecenu najavu isplaniranoga zla nad bosanskim Hrvatima i nehrvatskim stanovništvom u vecinskim hrvatskim mjestima u Hercegovini. Opseg pocinjenog zla u okviru te ideje i zacrtanog teritorija Herceg-Bosne, u nekim slucajevima, kao što su hercegovacki logori za muslimane, slici cak i nekim republickosrpskim zlocinima. Kada današnji hrvatski politicari u Bosni i Hercegovini, s rijetkim izuzecima, glamurozno i u punoj odanosti stožerniku Covicu, slave 19. obljetnicu od osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, diveci se svojim zlima i odašiljuci tople pozdrave haškim optuženicima, a pritom nitko ni od politickih predstavnika Hrvata u BiH, ali niti iz Katolicke crkve s ovih prostora ne reagira, samo je dodatna potvrda da hrvatski narod u BiH živi u kolektivnoj zaslijepljenosti, suspendiranog razuma i bez ikakve moralne i politicke odgovornosti. Na tom skupu, na kojem su se okupili najveci štovatelji hercegbosanske ideje, uljuljan u ulogu sadašnjeg svehrvatskog vode, kojemu su se do nogu poklonili još donedavno najljuci unutarhercegovacki politicki neprijatelji, prednjacio je neprispodobivo ohol i nadmen stožernik Covic, i pritom izmedu ostalog izjavio za medije, cinicki i s prezirom, da se on nema nikome ni za što ispricavati. Zna Covic dobro i za hercegbosanske logore, maltretiranje, protjerivanje i ubijanje nehrvatskog stanovništva i za mnoge druge zlocine pocinjene u ime Herceg-Bosne i preko Herceg-Bosne, zna on i za zla u Posavini i srednjoj Bosni, ali ta njegova izjava se samo uklapa u njegovu i hadezeovsku politiku laži i manipulacije. U trenutku kad na ovim prostorima jaca svijest da je minimum politicke i eticke odgovornosti isprika za zlocine koji je pocinila vlastita strana, nositelj novog hercegobosanskog politickog projekta upakiranog u zahtjev za federalnom jedinicom – tobože da zaštiti interese Hrvata u BiH, a ustvari samo da do kraja sprovede zamisli Herceg-Bosne – na taj nacin možda i ponajbolje oslikava stanje u hrvatskom narodu, koji je nesposoban da se suoci s vlastitim zabludama, lutanjima i zlima. Tragedija je tim veca što i vjerojatno najvece žrtve hercegbosanskog zla – bosanski Hrvati, njihovi politicki a dijelom i vjerski predstavnici, franjevackog i dijecezanskog dijela, ne uvidaju kakav se poguban scenarij krije iza coviceve entitetske politike, koja konstantno prezire bosanske Hrvate, diveci se partnerima u Republici Srpskoj, koja u Covicevim entitetskim planovima ostaje neupitna i teritorijalno nedodirljiva. Oni ne uvidaju, ili se samo prave da ne uvidaju, kako je to nastavak hercegbosanske politike, doduše s nešto profinjenijim metodama ali s jednako katastrofalnim posljedicama, koja je, naravno, i ovaj put kao i onda, svesrdno potpomognuta od srpske strane, jer se savršeno uklapa u velikosrpski projekt razbijanja Bosne i Hercegovine i progona Hrvata iz Bosne. Ako ne jedini, a onda svakako najpogubniji „historijski cilj“ koji se želi postici uspostavom „treceg entiteta“ jest: definitivno ostaviti na cjedilu bosanske Hrvate, prepustiti ih njihovom daljnjem i konacnom nestajanju te tako dovršiti projekt izdaje toga dijela vlastitog naroda. I u tome ce hercegbosanska politika, dugorocno gledano, po svemu sudeci i uspjeti, pogotovo ako bosanski Hrvati, koji su vec jedanput žrtvovani za Herceg-Bosnu, konacno ne uvide perfidne namjere price o federalnoj jedinici s hrvatskom vecinom. Odgovornost za prvu Herceg-Bosnu i njezina zla snose dijelom i njezini simpatizeri iz Crkve, prije svega u Hercegovini, koja nikad nije ni osudila te zlocine niti se usprotivila takvoj politici. Ako u planiranju stare Herceg-Bosne nisu mogli puno utjecati, odgovornost za novu Herceg-Bosnu tice se prije svega bosanskog dijela Katolicke crkve i franjevacke provincije Bosne Srebrene, jer je u Hercegovini sve palo na tu ideju – i Crkva, i fratri, i mediji, i intelektualci, a prešutno je podržana i u medugorskim porukama. Nakon svega što se u proteklih dvadeset godina s bosanskim Hrvatima dogodilo – izdani od Hrvatske (koja je najodgovornija za Herceg-Bosnu!) i Hercegovine, prognani iz Republike Srpske, posvadani s Bošnjacima i sa samima sobom, nebitni i u ocima medunarodne zajednice – jasno je da jedino sami sebi mogu pomoci. Prvi korak koji treba što prije uciniti, ako je preostalo imalo pameti i samopoštovanja, jest totalni prekid sa sadašnjom hrvatskom politikom u BiH, ponajprije s onim bosanskim politicarima koji ju podržavaju, te stvaranje vlastite politicke strategije i borba za prava u regijama, gradovima i mjestima u kojima žive. Sve drugo je nepovratni put u politicki i biološki nestanak. A to im režiseri nove hercegbosanske politike tako podlo i zlurado spremaju.