Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Ambasador dr. Jožef Kunič, član Međunarodnog instituta IFIMES i predsjednik Slovenskoga društva za međunarodne odnose (SDMO) predstavlja svoj pogled na strategiju slovenske vanjske politike. Njegov članak »PRILOG RASPRAVI O STRATEGIJI SLOVENSKE VANJSKE POLITIKE« objavljujemo u cijelosti. Dr. Jožef KUNIČ - član Međunarodnog instituta IFIMES - predsjednik Slovenskoga društva za međunarodne odnose (SDMO) PRILOG RASPRAVI O STRATEGIJI SLOVENSKE VANJSKE POLITIKE Iako u vrijeme, kada Slovenija nije još uvijek bila samostalna država, diplomacija kao uređen mehanizam još nije ni postojala, slovenski mislioci i političari imali su strategiju vanjske politike, ako tu vanjsku politiku razumijemo kao politiku do svih područja, koji su izvan zvaničnih granica većinskog slovenskog nacionalnog prostora. Nigdje nije bila napisana, nigdje donesena ili temeljito stručno obrađena. Imala je dva temeljna područja djelovanja: „bitka“ za nacionalne granice i „bitka“ za slovenske pogranične manjine. U vrijeme Austrougarske monarhije Slovenci su bili razdijeljeni u četiri pokrajine (Koruška, Štajerska, Kranjska i Gorička) i postojala je želja za ujedinjenom Slovenijom1. Ta ideja je jačala i nije zamrla poslije prvog svjetskog rata. General Rudolf Maister je oružjem izborio dio naše sjeverne granice. Plebiscit u Koruškoj nije se odvio u korist Slovenaca što je još dodatno ojačalo svijest, da je postojanje manjina za naš narod ključnog značaja. Tadašnja Kraljevina, centralistički uređena, Slovencima velikih vanjsko političkih aktivnosti nije dozvoljavala, ali unatoč tome je bila ideja o „bitki za granice“ živa što se je odlučno pokazalo u drugom svjetskom ratu. »BITKA ZA GRANICE« I »BITKA ZA MANJINE« Poslije drugog svjetskog rata primjećujemo promjene u vanjskopolitičkoj strategiji. Još uvijek je prisutna odlučna „bitka za granice“ i „bitka za manjine“, mogli bi čak reći, da je poslije uspješno izborenog priključenja Primorske čak znatno ojačala, ipak ponovno nastupi načelo „dobrosusjedskih odnosa“. U periodu SFRJ prelazi se od idealizirane i prije toga bez formalne osnove voluntaristički vođena politika prema slovenskoj manjini u susjedstvu u organiziranu, formalno vođenu i izvođenu politiku. Iako je u skladu sa ustavom SFRJ (281 član)2 bila vanjska politika povjerena federaciji, ipak im slovenska politika nije u potpunosti prepustila te aktivnosti, nego je aktivno utjecala na nju. Slovenija je na svakom koraku iskorištavala 271.član ustava SFRJ, koji kaže, da „Republike i autonomne pokrajine sudjeluju sa organima i organizacijama drugih država u okviru zacrtane vanjske politike SFRJ i međunarodnih ugovora“. Tako je Slovenija uspostavila odnose sa Bavarskom, Katalonijom, Hessenom, Bremenom, Würtembergom, Koruškom, Friuli-Venezia Giulia i Bjelorusijom3. Slovenija je još posebnu pozornost posvetila Slovencima u susjedstvu i striktno ispunjavala financijske i druge obaveze, koje je u vezi slovenske manjine zahtijevao republički ustav. Republički društveni savjet je na sjednici 25.2.1985.godine donio „Ocjene i stajališta o pitanjima međunarodnih vidika „jedinstvenog slovenskog kulturnog prostora“. Donijet je bio opsežan program, koji se i izvodio4. »Bitka za granice« nije završena. U SFRJ su na visokim položajima u vanjskoj politici (manje u diplomatskom aparatu) sudjelovali i predstavnici Slovenije. Težnja za konačnom odlukom o pitanju tada jugoslavensko-talijanske granice bila je stalno prisutna. Godine 1975. došlo je do potpisa tzv. Osimskih sporazuma, koji su u povijesti tu mnogo puta „vruću“ temu konačno definirali. Pregovori su vođeni u najvećoj tajnosti, a odlučujuću ulogu na strani Jugoslavije imali su predstavnici Slovenije5. Slovenci, koji su pregovarali za osimsku granicu su za potpis tih sporazuma nastojali su, da se u njima jasno opredijeli zaštita slovenske manjine u Italiji. I tada su neki pojedinci upozoravali na nejasnost nekih dijelova slovensko-hrvatske granice, a svako razmišljanje na tu temu bilo je nepoželjno i rasprava na tu temu nije se otvorila. Važno je bilo načelo dobro susjedskih odnosa sa Italijom, Austrijom i Mađarskom. Odnosi sa svim navedenim susjedima bili su povijesno opterećeni, ali je unatoč tome slovenska politika smatrala, da samo dobri odnosi sa njima pomažu ka uređenju otvorenih pitanja, to su bila prije svega pitanja slovenske manjine. Nikada se dobri odnosi nisu uspostavljali odnosno očuvali na račun skrbi za manjinu u susjedstvu. Tako je na već navedenoj sjednici Republičkog društvenog savjeta bilo posebno naglašeno, da „se u poslijeratnim međunarodnim uvjetima skrb za očuvanje nacionalnog bića Slovenaca ostvaruju na drugi način, ne sa „združenom Slovenijom“, nego povezivanjem svih dijelova slovenskog naroda za jačanje narodne svijesti…6«. To nije bila politika Jugoslavije, koja se tome ipak nije suprotstavljala. To je bilo karakteristično za Sloveniju. Sve republike Jugoslavije takva usmjerenja nisu imale. Dobar primjer za to je Makedonija, koja nije razvijala takvih odnosa sa svojim susjedima. VAŽNA ULOGA CIVILNOG DRUŠTVA Osamostaljivanje Slovenije donosi prekretnicu sa dosadašnjom praksom i slovenska vanjska politika zauzima druge prioritete. Ulazak u UN, EU, NATO. To je naravno logično, a tim prioritetima se pridružuju nastupi u međunarodnim institucijama (predsjedavanje Vijećem sigurnosti UN-a, predsjedavanje OSCE, IAE, Evropsko vijeće, itd., ne samo predsjedavanja; aktivnosti na opširnom nizu međunarodnih područja). Stare i u diplomaciji iskusne države žele biti članice multilateralnih organizacija i žele njima predsjedavati u većoj mjeri zbog toga, da bi im to pomoglo u ostvarivanju njihovih ključnih interesa. Vidjeti je bilo, da bi Slovenija svoje ključne interese, koji su u povijesti predstavljali najveće poteškoće „stavila pod tepih“, dakle žrtvovala, zbog toga, da bi mogla postati članica odnosno zbog toga da bi mogla predsjedavati. Pitanje manjina u susjedstvu tako nije bio glavni prioritet, pitanje granica je ostalo neriješeno. Istina je, da je bilo sa strane bivšeg predsjednika vlade Slovenije dr. Janeza Drnovšeka uložen veliki napor, da bi se pitanje granice sa Hrvatskom konačno razriješilo, a to nije bila posljedica odgovarajuće strategije slovenske vanjske politike nego posljedica zahtjeva EU, da se taj problem riješi prilikom ulaska u EU. Tako u sporazumu Drnovšek-Račan kao i u prijedlogu komesara Rehna kao i u primjedbama na njihov prijedlog nigdje ne možemo opaziti ništa u vezi sa zaštitom naše manjine, koja tamo živi (što je u slučaju pregovora sa Italijom u slučaju Osimskih sporazuma bilo zahtijevano i u određenoj mjeri i postignuto). Slovenska manjina u Austriji ostaje zapostavljena kao nekada (možda još više nego u vrijeme SFRJ)7. Italija 10. februar/veljača razglasi za »praznik sjećanje na fojbe« (što prije 1991.godine sebi nije dozvoljavala) i položaj slovenske manjine v Italiji nije zavidljiv8, slovenska manjina je bila i iz ustava Hrvatske izbrisana... S svim predsjedavanjima i aktivnim nastupima dobili bi na moći, a na ugledu i moći su očito dobili pojedinci (i to neki potpuno zasluženo), a snagu slovenske države odnosno Slovenije nije moguće ni najmanje primijetiti. Ni na austrijskoj Koruškoj, ni kod naše manjine u Italiji, ni u Mađarskoj, da o Hrvatskoj i ne govorimo. Velike zauzetosti za rješavanjem tih pitanja nije moguće primijetiti (izuzev problema granice sa Hrvatskom). Da li je došao trenutak, kada treba pitanje granice sa Hrvatskom konačno skinuti sa dnevnog reda. To pitanje je jednostavno postalo previše opterećujuće. Očito je, da u trenucima kada nam je potrebna politička podrška važnih evropskih (i neevropskih) država prilikom pregovora u vezi sa određivanjem međudržavne granice sa Hrvatskom, snagu naše države nije moguće opaziti. Multilateralni uspjesi, uspješna predsjedavanja i slične aktivnosti željene i očekivane podrške nisu donijeli. Pitanju granice slovenska vanjska politika do posljednjeg perioda nije posvećivala dovoljno velike pozornosti. Zbog toga je civilno društvo bilo ono9, koje je na to pitanje upozoravalo i čini se, kao da je javno mnijenje stvaralo pritisak, prouzrokovan od civilnog društva postao ključan za odlučniji i jedinstveniji nastup slovenske politike u vezi sa tim pitanjem. KLJUČNA ULOGA MVP-a Slično je i sa odnosom do pitanja slovenske manjine u susjednim državama. U periodu prvih petnaest godina se na ministarstvu odgovornom za Slovence u susjedstvu i po svijetu zamijenilo više od deset vođa sa tog područja. Ipak na to pitanje aktivno upozorava civilno društvo i samo je pitanje vremena kada će to postati jedno od najvažnijih pitanja u slovenskoj vanjskoj politici. Pri tome ne možemo da ne primijetimo izjave Civilne inicijative skupine potpisanih pod nazivom „Građenje novih odnosa između Italije i Slovenije“, u kojoj je između ostalog rečeno: „Potičemo sve ono što nam omogućava trajan tolerantan i prijateljski suživot. Tom cilju moraju biti na obje strane usmjerena sva nastojanja politike, medija i dobro mislećih bez obzira na različite političke pripadnosti10.“ Pri tome treba jasno razgraničiti obaveze i nadležnosti ministarstva zaduženog za Slovence po svijetu i Ministarstva vanjskih poslova (MVP). Ministarstvo za Slovence po svijetu skrbi za povezivanje Slovenija – slovenske manjine. MVP skrbi za sve što svojim djelovanjem utječe na relaciji „prijestolnica“ države, u kojoj je manjina – manjina. I upravo na tim relacijama su ključna pitanja, kojima bi vrijedilo posvećivati više pozornosti. Važnosti manjina u susjedstvu za bilo koju malu državu najvjerojatnije nije potrebno posebno utemeljivati. U stabilnim periodima se za opstoj svoje države ne treba bojati, upravo tako ni za opstoj svojih granica. A „Povijesna iskustva, naime, kažu, da prilikom velikih promjena međunarodnog sistema nastaju i umiru države11«. Opstoj male države je sasvim sigurno vjerojatniji ukoliko je njen teritorij okružen svojim manjinama. Skrb za slovenske manjine jasno je izrazila zastupnica u Evropskom parlamentu kada govori o ponašanju evropskih zastupnika: „Od 1993.godine sam uvjerena, da je konačni cilj takvog ponašanja politika, koja želi revidirati međunarodnu ugovornu osnovu između Italije i Slovenije sa ciljem, da bi posljednja bila potisnuta u poluovisan položaj, posebno još, ako bi se istovremeno slična težnja dogodila i susjedu Slovenije na sjeveru12« O važnosti slovenskih manjina u susjedstvu govore i saznanja i preporuke razgovara o budućnosti Slovenije pri predsjedniku Republike. „Sa aktivnim učešćem Slovenije i Slovenaca u susjedstvu u evropskim integracijskim procesima moramo na novo opredijeliti odnos do slovenskog nacionalnog pitanja, slovenske kulture i slovenskog jezika.13« Slovenske manjine u susjedstvu su dakle strateški važne za opstoj slovenskog naroda i za dugoročnu stabilnost naših granica. Imaju još i drugi značaj. Mogu predstavljati most suradnje među susjedima. Već navedena deklaracija kaže: „Neophodna je svijest o korisnoj ulozi obje manjine talijanske u Sloveniji i slovenske u Italiji, naravno uz njihovu cjelovitu zaštitu, konkretno priznanje povezujuće uloge te neophodno gospodarsko i kulturno jačanje“. Na Razgovorima o budućnosti Slovenije pri predsjedniku Republike je preporučeno: „Pri vanjskopolitičkim aktivnostima treba ojačati trajnu suradnju s Slovencima, koji žive u inostranstvu i rade u međunarodnim organizacijama, na univerzitetima, istraživačkim ustanovama i u drugim institucijama. Sa svojim radom i ugledom mogu još više povećati prepoznatljivost Slovenije u svijetu te utjecati na konzistentno oblikovanje politika na pojedinim područjima14«. J. Newhouse za SAD konstatira: «Najsnažniji lobiji, koji promoviraju strane interese, su djelujuće kohezivne etničke skupine.« Konstatira i da: „Etničke skupine mogu osigurati prevladu nad korporacijskim interesima i što je još važnije utjecati na ono, što agencije unutar vlade SAD mogu smatrati kao nacionalni interes15.« Na ovom mjestu ne navodimo drugih važnih argumenata za jačanje slovenske manjine, koje ovom prilikom nismo nabrojali, iako ih nismo nabrojali nikako ne želimo umanjiti njihov značaj. VEĆA POZORNOST SLOVENCIMA U SUSJEDSTVU U Strategiji slovenske vanjske politike svakako će biti potrebno više pozornosti posvetiti pitanju naših manjina u susjedstvu. Zanemarivanje te pozornosti je u prvom periodu naše samostalnosti opravdano, a ubuduće je to pitanje sve važnije, slovensko javno mnijenje će na njega biti sve osjetljivije, civilno društvo ga neće zanemarivati i velika greška bi bila, ako u strategiji ne bi zauzelo odgovarajuće mjesto. Upravo tako u strategiji slovenske vanjske politike je potrebno veću pozornost posvetiti stabilnosti naših granica. Poslije toga, kada bude, barem se nadamo uskoro i na pravedan način, sa međudržavnim sporazumom konačno određena granica između Slovenije i Hrvatske, biće potrebno još raditi na stabilnosti granica. Stabilnost je, kada je granica određena, postignuta tako, da „bi prostor, koji je izazivao konflikt evropskih dimenzija, promijenili u područje stabilnosti, mira i suradnje“. Za malu državu je takvo stanje izuzetne dugoročne važnosti. Ljubljana, 16. juni/lipanj 2009 Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) - Ljubljana Direktori: Bakhtyar Aljaf mr.sc. Zijad Bećirović